Krv se s neba slijeva…

Da, već je taj čas!

A i tu dolje, u krvi se pliva.

Dal` ću naći spas.

Spusti se maglo!

Želim mrak! Tamu!

Svijetlo, nestani naglo!

Obnevidi pištolj i kamu!

Moj plašt budi na putu!

Srce me vuče. Moram stići. Al` kako?

Izdržat` ću bol i ranu ljutu.

Za tvoj poljubac i mrijeti je lako.

Slavonski Brod, 1991

U postelji sam.

Vani se kiša slijeva,

i moje suze.

Zagreb, 1990.

U sobi tamnoj

Mekim zvukom tišina

Tebe sad zove.

Zagreb,1990.

Paperjasti se oblak

blještavo i tromo

lješkario nad krošnjom

vite breze, dok su me

njene oči podsmješljivo

promatrale s bijele kore.

Zeba je skakutala

po granju, pjevajući

neki ptičju pjesmu,

a vjetar je raznosio

mrtvo lišće.

Svuda šuštanje

krošnji.

Podne je u parku.

Zagreb, 1990,

Mirisom zime ispunjeno je veče,

i zvukovi zimski u zraku se bude;

vjetrovi ledeni u dimnjaku ječe,

po zapučcima traže stvorove lude.

Štipaju za obraz staro i mlado,

uvlače se pod nokte, noseve grizu.

U toplu odjeću uvukli bi se rado,

ali ljudi im privirit`ne daju ni blizu.

Zato viju kolo iznad krovova grada,

s pahuljama tromim plešu manuet,

a kad im se mladošču njihovom zasladi brada,

otresu ih na zemlju i nastave let.

Beskonačno dugo traje ta igra,

dok mjesec prosipa srebro po kraju.

Jure, skaču, vrte se ko` čigra,

a za njima psi cijelu noć laju.

Zagreb, 1991.

Glasovi vilenjaka odjekivahu

šumom,

dok pijane prilike teturahu

drumom,

sinoć, kad ostadoh u šumi sam.

Kristalni zvuci se odbijahu od

od hrastova,

kad se šumski narod vračaše iz

lova,

sinoć, kad ostadoh u šumi sam.

Na licu mi, omamljenih prilika, igraše

sjenke,

a žar ognjišta obasjavaše ostatke

terevenke,

sinoć, kad ostadoh u šumi sam.

I u tom carstvu besmrtnih

frikova,

ja se zasitih svih čarobnih

trikova,

sinoć, kad ostadoh u šumi sam.

Čar vječnosti, pretvori se u hlapeću

pjenu,

Jer zaljubih se u najljepšu vilu, smrtnu

ženu,

da, sinoć, kad ostadoh u šumi sam.

Slavonski Brod. 1991.

Od početka vremena,

ja te tražih!

Tražih te u skrivenim

kutevima spiralnih galaksija

i nad provalijama crnih rupa.

Zaista te svuda tražih!

I probao sam

svakojake gluposti

tražeći te od početka vremena!

Opipavah bilo polsarima,

nadajući se ritmu tvog srca.

Oslušavah emisije kvazara,

moleći se za tvoj glas!

Ne nađoh te čak

ni u hotelu na

kraju univerzuma,

gdje svračahu svi

umorni putnici,

u potrazi za nekim

poput tebe.

Nigdje tebi,

u cijeloj vaseljeni,

ni traga, ni glasa.

Iako, časne mi rijeći,

tragah za tobom

od početka vremena!

Spržih se stotinu puta

u jezgrama zvijezda,

tražeći vatru tvojih očiju.

Ali ništa!

Onda se sledih tisuću puta

u bespuću otvorenog svemira

tražeći tvoju ledenu dušu.

(Ova potonja, vjerojatno,

bješe krivi trag,

jer nigdje ne vidjeh

tvoju dušu, pogotovo

ne ledenu,

premda te tražih

od početka vremena.)

A pogledaj gdje te nađoh!

Na grudici zemlje i mora,

okruženu mirisom čežnje i snova.

Osjetih tad da kozmička

ura prestaje kucati.

A bilo je i vrijeme.

Jer tražih te još

od početka vremena!

Slavonski Brod, 1990.

Mudra sovo što na grani

stojiš,

dal`se ničeg baš ne bojiš?

Il` to kruže samo

priče,

da savršeno ti si biće?

Reci, čudni, noćni

stvore,

kakve li te brige more!

Dal` istinu ljudi

kažu,

da si zlobna, ili lažu?

I reci meni, ptico

čudna,

dal` si cijelu noć baš budna?

Jer želio bih, stvore,

znati,

hočeš li i meni pamet dati?

Pa da cijelog dana šutim,

a noću spletke šumom

mutim.

Zagreb, 1991.

Splav je tiho klizila

po mramornoj površini

Rijeke.

Svijest je prodirala unatrag,

strmoglavljujući se preko ambisa vremena,

ali naš susret je bio krajnji prag,

ni traga u sječanju od prošlosti bremena.

Vrijeme je počelo

kad smo ugledali

jedno drugo.

Nisam se usudio

svratiti pogled k obali Rijeke

bojeći se da ne ugledam kakvu

avet ili drugu već neku silu zla,

što me otrgnula iz jave,

izbacila sječanja iz glave,

i bacila na ovaj škripavi splav,

samo samcatog sa šutljivom neznankom.

Ni mjesec obavijen

koprenom tananih oblaka

ne mogaše razbiti tu gustu

žitku tamu

što obavijaše mene i

neznanu damu.

Kroz olovnu noć

čulo se samo tvoje

prestrašeno disanje.

Prestrašeno?

Tad prvi put posumnjah

da utvara nisi,

da živo biće od krvi i mesa ti si.

Od krvi i mesa,

smijeha i suza…

Odlučih da te bolje

osmotrim.

Napregnuh oči

gledajući u tamu

i vidjeh bijelu halju

kroz koju se ocrtavala

svaka prokleta krivina

tvog jedrog tijela.

Poželjeh da ti priđem

i utješim te.

Ali tvoje lice za me

još uvijek bješe samo

tamna mrlja uokvirena

neukrotivom kosom,

i ja ne smogoh hrabrosti…

… da ti priđem.

Težak je postao zrak,

uzduh zastaje u guši,

još teži sad postaje mrak,

a zrak još više tuši.

I odnekud je povjetarac

doneo miris lipa u cvatu.

Ili je to bio miris

nekog drugog, egzotičnog

cvijeća izmješanog u paletu

podražaja što probudiše

u mom mozgu davno

uspavanu uspomenu

na ulicu lipa

iz djetinjstva.

I odjednom na čistinu

izbi Rijeka,

bez ikakvog upozorenja sa

svijetlošču što nas tamo čeka.

No to bješe samo slabi purpurni

sjaj umiručeg sunčevog ognja,

što nam iza obzora svoj

zadnji pozdrav posla i

ostavi potpuno same,

na splavu mene samog,

pokraj moje dame.

Ali bože milostivi,

kakve samo dame!?!

Tek na sunčevom svijetlu,

makar ono zadnji grč dnevne agonije bješe,

ja, smrtnik, ugledah božanski lik,

lijep, ko` da ga Fidija nekoć u stijeni iskleše.

Ti sigurno vila si

iz drevnih ratničkih legendi i balada,

što skupljaš po svijetu hrabre junake

za boj u tvoju slavu i čast…

…lije se krv mlada.

A poslije pjevaš tužaljke

kidajući srca opčinjenih smrtnika.

Tijelo je tvoje poput kipa,

slatkih grudiju drhtaj noseć`

a nebeska se linija tvog lika

niz bokove i bijela bedra,

srnečih nogu trudila doseć`.

Ispustih tihi vapaj žudnje.

Ako je smrt samo san što vječno traje,

poželjeh umrijeti da bi te sanjao

zauvijek.

Upitah te tad za ime i porijeklo,

al` jeka se mog glasa,

ko` od stijena s visočja, vrati

i čitavu vječnost od tad me prati

kroz hladni nočni zrak;

Tko si?…Odakle si?…

Azurni pogled tvojih očiju ubio

je u meni svaku radoznalost.

I grimiz sunca nestade,

a ti i dalje svojom aurom sijaš.

Blještavilo munje zapara nebom

i kroz zrak se prolomi groma jeka.

Ja tiho prokleh u sebi znajuć`

da nas sad oluja čeka.

Tad prvi put začuh

od tebe zvuk.

Uplašen krik.

Hladni dažd se s neba spusti,

a povjetarac u vihor pretvori.

Površinom Rijeke nahrupiše vali.

I neznam kako i kada

al` ti si mi u naručju ležala

drhteć od hladnoće i želje,

grlila me i vlažnim usnama cjelivala.

Pio sam krv s tvojih usana,

ili je to bilo vino ,ili nektar

što me iz mrtvih u život vraća.

Tonuo sam prstima u baršunastu kožu,

skidajući ustima suze s tvoga lica.

I kad postadosmo jedno od dva bića,

stopljeni u tvojoj utrobi na splavi,

na Rijeci u izgubljenoj zemlji,

usred kišne noći,

u plimi strasti ja se upitah

dal` nas ovamo smjestiše sile dobra

ili zla.

No na putu niz Rijeku čeka nas još

s mnogim brzacima borba,

i tek na ušču saznat ću dal` si

cvijet ili kobra.

Zagreb,1990.

Došla si slična vili

iz drevnih nordijskih

legendi,

s očima zelenim

poput Atlantika,

kosom blistavom

kao sunce.

Okrutna si i hladna,

okružena maglom

britanskih otoka,

daleka…nedostižna.

Tvoje je srce okovano ledom.

A ja, poput lika

iz tih istih legendi,

žrtvujem život

za ženu koju

ne mogu shvatiti.

Zagreb, 1990.